Kraljevska kobra – oči u oči

Morning mist..

Proteklih nekoliko dana bili su baš đunglasti, u nacionalnom parku Khao Sok. Osjećaj džungle počeo je odmah na izlasku iz taxija, šetnjom kroz vrt naših domaćina do bungalowa, jednostavan i drven, kupaona sa otvorenim krovom, veli da majmuni znaju doći u posjet :) Naš prvi gost bila je neka neobična žuta žaba koja se smjestila tamo gdje bi inače trebao stajati wc papir. Ta ista žaba navečer je bila nekako tamno siva..

Naš cimer

Smješteni smo bili baš usred ničega, nekoliko kilometara od sela u kojem je ulaz u Nacionalni park, u kojem isto nema ničega i koje se nalazi usred ničega. 3 puta dnevno imali smo mogućnost otići do sela u prtljažniku pick up-a od gazde, pa smo prvi dan otišli u lokalni đir, i malo doživjeli prazninu i tropski pljusak koji je još više sve očistio.

Prijevoz do sela

I skoro pa praznina

I dan nakon, krenuli smo na turu 2 dana/1 noć u nacionalni park, trekking, spavanje u plutajućoj raft kućici na jezeru u nacionalnom parku, zvučalo obećavajuće.. Pa prije avanture, samo mala digresija :)
Prednost ugostitelja i osoba koje se bave turizmom a smješteni su usred ničega je i ta da su u mogućnosti prodatiti ti skupo smeće, jer je to jedino što ti je dostupno.. Pa tako to tamo i dobro koriste. Malo smo osjetili onaj osjećaj koji se inače često nameće u azijskim zemljama, osjećaj „glupog turista” koji stoji kao kofer i pušta se da ga bacaju s jednog mjesta na drugo dok on pljuje novce. Iako se Tajland dosta odmaknuo od toga, eto, ipak se i to nađe.. Tako je naravno i naš predivan smještaj usred ničega imao jedan jedini restoran usred ničega, sa skupom hranom i malim porcijama koje su bile baš baš šteta trošenja našeg dragocjenog gurmanskog mjesta u želucu. Ta saga nastavila se i po dolasku u nacionalni park, na početku ture koja za azijske pojmove nije baš jeftina (500 kn po osobi + 60 kn ulaznica u park), kada smo došli do tih na slici predivnih plutajućih bungalowa na rafthouseu, koji su bili oronulo i zapušteno smeće, sa madracom i jastucima na kojima se posteljina vjerojatno nikad ne mijanja. S obzirom na cijenu, očekivali smo čiste plahte i nismo ponijeli vreće za spavanje, pa je ručnik poslužio za stavit glavu i ipak imati miran san.
Po dolasku su nam isto tako rekli naravno, da nam za trekking u špilju trebaju baterije (imali), vodonepropusna torba i gumene cipele za trekking koje eto oni baš iznajmljuju, a niti jedne druge nisu dobre za teren koji nas čeka.. Naravno, i baterije su dostupne za najam isto kao i vodonepropusne torbe..

Vožnja jezerom

I naša zmazankuća

Ha! Moš mislit, balkanski mentalitet i ona stara.. „Ne bu nas nitko j...l!”
Pa tako smo nakon smećastog ručka prvi dan Anđica i ja mudro izbjegli sve podvale i prevare.. Već jutro prije polaska na turu nam je gazda pokušao uvaliti doručak, jer „ručak će biti tek kasno”... ali skužili smo da ćemo putem stati uz neki lokalni market (gdje se naravno prodaju sve vodonepropusne stvari da turisti mogu kupiti jer će im trebati), a market ne bi bio market da nema baš onoga što mi trebamo.. dobre lokalne hrane :D Pa smo dobro postupili tada, a i kasnije.. Kombinacija tenisica i japanki pokazala se kao sasvim dobra kombinacija za trekking (i nije ostavila oguljene noge kao onima koji su nosili iznajmljene gumene cipelice), a plastične vrećice bile su sasvim dovoljna nepropusna torba. Pa smo si bile baš zadovoljne i pametne :D

Rafthouse..

Having all that said, cijelo to iskustvo bilo je baš genijalno.. Naša grupica, nas 10, sastojala se od 6 Nizozemaca, 2 Francuza i nas 2 i bili smo baš simpatično i veselo društvo. Tijekom boravka tamo, svako toliko išli bi na brodić i onda se vozikali po jezeru u potrazi za divljim životinjskim svijetom.. To je bilo okej, iako ne pretjerano živo, vidjeli smo majmunce, uključujući i gibbone te razno razne šarene i svakakve ptice. Ali sama vožnja jezerom bila je spektakularna. Mislila sam da je vožnja pred zalazak sunca lijepa, no jutarnja vožnja i momenti kada bi stali negdje na jezeru, ugasili motor i slušali zvukove prirode bila je čista čista MAGIJA..

Malo smo sneni..

Jutarnji prizor.

Sve je ogledalo..

A sada ću samo malo ispričati o našem trekku prvi dan, cilj je bila špilja duga 2,5 kilometra koju smo „prehodali”.. navodnike stavljam jer smo malo i plivali.. Dakle, nakon otprilike sat vremena šetnje kroz đunglu, dolazimo do ulaza u špilju i tu se skidamo u badiće, stvari u vodonepropusnu torbu/vrećicu, baterije na glavu i ulazimo.. I u špilji smo proveli sat vremena, probijajući se do drugog kraja. Bilo je zaista nevjerojatno.. Na nekim dijelovima hodamo u vodi do koljena, na nekim do ramena i na jednom dijelu ima uzak prolaz i 10 metara koje treba preplivati da bi prošli. Putem smo se sretali sa raznim špiljskim paucima i 2 vrste šišmiša (koji su bili predivni, lice kao neki mali medvjedići). Špilja je bila na dijelovima izuzetno uska, a na dijelovima vrlo velika, sa kao malim jezercem koje bi prehodavali, baš genijalno.. I pred sam izlaz, kako nam je vodič svako toliko baterijom osvjetlio neko špiljsko biće, tako u jednom trenu osvjetli on zid 15ak metara od nas i veli stoj.. zmija. Gledamo mi zmiju, velika bila, pa pitam ja je li otrovna. Veli on: „Very poison snake.. King cobra”.. Da, to je bila kraljevska kobra. Nije mi baš bilo svejedno. Morali smo zastati, da vidimo u kojem će smjeru ona krenuti, da ne bi i mi krenuli istim putem. Pa kobrica krenula malo prema vodi (nisam znala da one baš vole tako i plivati), ali ipak odlučila prema nekoj rupi.. Na tom dijelu špilja je bila dosta široka, pa smo mi samo po drugoj strani krenuli prema van.. Iza nas je vrlo brzo došla druga grupa kojoj je isto ta kobra bila dosta interesantna, pa je njihov vodič osvjetlio kobru da im pokaže. Pa je kobra stala i pogledala prema nama, oči u oči, jer rupa gdje je krenula nije baš bila otvorena, vjerojatno smo joj digli živce.. Naš vodič je rekao "Time to go, now!" pa sam se ja malo us*ala i onda mi je još japanka upala u mulj da ju moram rukom vaditi i onda se više ničega ne sjećam..



Šalim se, nije bilo baš za pasti u nesvjest, ali je bilo za naježiti se. I komenitirali smo kasnije kako je dobro da smo ju vidjeli već na izlazu iz spilje, jer da smo ju vidjeli na ulazu, ne znam što bi me natjeralo da hodam i plivam kroz onu mračnu vodu gdje se ništa ne vidi, a znajući da tu možda žive kraljevske kobre koje plivaju :/

Na trek i u špilju nosili smo samo GoPro, radi vode, pa s obzirom na mrak slika baš i nema.. ali ovo malo crno što se vidi na osvjetljenom dijelu je dio NJE!!

Eto, tako je malo adrenalila obogatilo i ovo inače relaksirajuće putovanje :)
Večer smo proveli vrlo zabavnu sa grupicom i vodičem, uz priče iz divljine i malu lekciju thai jezika.
Drugi dan (jučer) još smo se malo vozili brodićem, u jezeru vidjeli još jednu kobru kako pliva, hodali kroz još jednu špilju (manju, suhu i bez zmija) i tura je završila na jezerskoj plažici i malo opuštanja pred povratak.

U međuvremenu smo Anđa i ja donijele odluku.. hoćemo li ostati još jednu noć oko nacionalnog parka ili posjetiti i provesti noć u Surat Thaniju – lučki grad, nimalo turistički, odakle ćemo danas krenuti za otok Ko Phangan..
Nekad prije, znala sam pomisliti.. „Bože, kakav sam ja seljak.. pa gdje god dođem samo gledam gdje ima neki market..” Lokalni marketi uvijek su bili prvi na listi za posjetiti i najveće područje interesa.. Pa sam znala čak malo osjetiti grižnju savjesti, kakav sam ja to putnik, da mi niti jedna znamenitost nije ni upola privlačna kao ti marketi.. I onda sam s vremenom shvatila da postoji još takvih ljudi (i drugih ljudi, osim Anđe koja je ista takva), strastvenih žderonja kojima je trbuh aktivan sudionik planiranja putovanja.. I prihvatila sam to kod sebe :) Umjesto žderonje, nazivamo se gurmanima :) Pa nismo požalili svoju odluku da posjetimo lučki grad Surat Thani, koji ima čak 2 night marketa, morning market i fresh market... I odluka nas je nagradila pravim južnjačkim lokalnim specijalitetima, grad je kulinarski spektakl!

Uz svu tu hranu, interesnatni su bili i par kineskih hramova te večernja šetnica, na kojoj smo vidjeli nešto predivno, ideja za napraviti i kod nas.. Na ulici prodaju bijele glinene kasice prasice, u različitim veličinama i oblicima, od sladoleda, zmajeva, likova iz crtića, autića, princeza.. I onda za neku siću uzmeš kasicu, dobiješ kist, odabereš boje.. I sjedneš na svoje mjesto pa ju sam ofarbaš. Nakon što je gotova, oni ju polakiraju (usput suše fenom da ubrzaju sušenje) i spremna je za nositi doma. Divna aktivnost za djecu i roditelje koji onda zajedno bojaju..



A s obzirom da je grad totalno NE turistički, baš smo uživali promatrati malo local lifestyle..

Tajlanđani su ludi za svojim kućnim ljubimcima koje vole oblačiti i voditi sa sobom, pa ih uglavnom nose u rukama ili voze u kolicima..

Ovo su... NATIKAČE!

I u Suratu smo spavali u HOTELU :)

Prvi naš tajlandski baš hotel, sa recepcijom, 4 kata i još nekim detaljima na dolasku...

I odlasku :)

Jutros se na fresh marketu malo opskrbili voćem za otok i uzeli low budget varijantu prijevoza, trajekt umjesto brzog broda, taman za napisati blog putem :)
Trajekt je onak, slično kao naši, samo puno hrđaviji :)